Otkako te ne volim
Vraća mi se okus, kao poslije bolesti,
strah me kad se sjetim, kuda me to moglo odvesti,
osmijeh mi se vraća, nećeš me prepoznati,
kao na slobodi, opet učim jesti, hodati..
Otkako te ne volim
opet noću kiše moje,
izgubljeni zvuci, boje,
ni sa kim ih ne dijelim.
Otkako te ne volim
netko mi iz vlaka maše,
prazno mi je, ali lakše
otkako te ne želim.
Pitao sam ljude, kol ko će to trajati,
može li se umrijeti, hoću li se poslije kajati,
gnjavio sam ljude, pravio sam paniku
prejako je svjetlo, samo da se oči naviknu..
Okus soli
Sa okusom mora, sa okusom soli
na usnama žarkim, u kosi i koži,
ti si došla iz vode da se pružiš kraj mene,
došla si tu, praćena suncem.
U okusu mora, u okusu soli,
ti nosiš gorčinu svih onih stvari
što sam volio davno i izgubio negdje,
svega onog što traje daleko od nas.
Ovo vrijeme i dani što prolaze lijeno
ostavljaju okus soli na usni,
ti skačeš u vodu, pa me ostavljaš samog
tu na pijesku i suncu da te ponovo gledam.
A kada se vratiš, ja te pustim da padneš
u naručaj pijeska i u moje ruke,
a onda te ljubim sa okusom mora,
sa okusom soli i okusom sna.
ARSEN DEDIĆ (ŠIBENIK 28.7.1938-ZAGREB 17.8.2015.)
Arsene ostaju tvoje pjesme...
No comments:
Post a Comment